Pitanje konverzije kredita potaknulo je relativno veliki interes domaće javnosti u kontekstu tz. kredita u
švicarskim francima. Preciznije rečeno, konverzija kredita tiče se dvije vrste kredita: 1) kredite čiji je iznos određen (”denominiran”) u stranoj valuti i 2) kredite čiji je iznos određen u kunama, ali čija je valutna klauzula izražena u stranoj valuti.
Pritom je valutna klauzula odredba ugovora o kreditu koja stranke štiti od gubitaka uzrokovanih utjecajem aprecijacije ili deprecijacije određene valute, odakle i naziv – zaštitna klauzula. Njome se novčana obveza iz ugovora o kreditu izražava u stranoj valuti otpornijoj na promjene vrijednosti. Pritom se novčana obveza i dalje može ispuniti samo plaćanjem u domaćoj valuti (dalje: HRK), ali se to (najčešće) čini prema prodajnom tečaju banke ovlaštene za tu ugovorenu stranu valutu – i to u mjestu i na dan ispunjenja te novčane obveze.
Međutim, dođe li do deprecijacije ili aprecijacije ugovorene strane valute, stranke (ovisno o sadržaju
konkretnog ugovora o kredita) mogu ostati nezaštićene – što se i dogodilo kod tz. kredita u švicarskim
francima (dalje: CHF) kada je nagla aprecijacija te valute uzrokovala val insolventnosti dužnika i ovrha
rizičnih za njihovu egzistenciju, porast iznosa neotplaćenih kredita kod banaka itd.
Zakonodavac je na taj problem odgovorio Zakonom o potrošačkom kreditiranju (pročišćeni tekst, NN
75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22 – dalje: ZPK) i Zakonom o
stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 101/17, 128/22 – dalje u tektu: ZSPK) čime je domaće
zakonodavstvo usklađeno s pravom Europske unije.
U bitnome, time je propisana mogućnost ”pretvaranja” (konverzije) kredita denominiranih u CHF-u ili
u HRK-u s valutnom klauzulom u CHF-u u kredite denominirane u eurima (dalje: EUR), odnosno
denominirane u HRK s valutnom klauzulom u EUR-u – neovisno o namjeni kredita (ZPK čl. 19.a te
ZSPK čl. 23.). Pritom vjerovnik ima dužnost korisniku ponuditi bezuvjetno i bez naknade konverziju prema zakonskim pravilima izračuna, a korisnik o takvoj ponudi slobodno odlučuje (ZPK čl. 19.b, 19.c, 19.e, kao i ZSPK čl. 23.). Konverzija se može provesti samo u valutu EUR-a, a u drugu valutu samo ako se radi o stambenom potrošačkom kreditu i pod točno propisanim zakonskim uvjetima (ZSPK čl. 23. st. 4.).
Glede pravne prakse, u Republici Hrvatskoj odluke viših sudova ne obvezuju niže sudove na jednako
postupanje i sudskim se odlukama pravni učinci stvaraju samo za sudionike tog postupka pa je korist
od proučavanja pravne prakse i u spomenutom kontekstu samo orijentacijskog karaktera.
Tako je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio stav o opravdanosti tako propisane konverzije kao
zakonodavne intervencije radi ostvarenja ”legitimnih ciljeva” tj. ”otklanjanja neravnoteže u dužničko-
vjerovničkim odnosima u slučaju kredita u CHF” (npr. U-I-3685/2015 i dr. od 4.4.2017. te U-I-2780/2015-
PM i dr. od 11.11.2015.).
Zatim, Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio je stav da se ništetnost odredbe ugovora o kreditu o
promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi (po kojoj bi vjerovnik ”ovisno o promjenama tržišnih uvjeta”
mogao jednostrano povisivati ili snižavati iznose anuiteta, a korisnik ih bio dužan plaćati) ne može otkloniti naknadnim sporazumom o konverziji tog kredita. Preciznije, korisnik može, usprkos sklapanju sporazuma o konverziji kredita s vjerovnikom, zahtijevati oglašavanje ugovora o kreditu ništetnim radi ostarivanja drugih svojih prava (Rev 2868/2018-2). Drugi značajni stav suda je i da ništetnost (nekih) odredaba temeljnog ugovora o kreditu ne povlači za sobom i pobojnost ili ništetnost sporazuma o konverziji te da ništetnost odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF-u ne uzrokuju nužno ništetnost cijelog temeljnog ugovora o kreditu (VSRH Gos-1/2019). Treći stav suda je da banka preciziranjem načina određivanja promjenjive kamatne stope glede takve odredbe, a u cilju otklanjanja njezine ništetnosti, ne smije jednostrano odrediti kamatnu stopu višu od početno ugovorene (Rev-1172/18).
Županijski sudovi, izgleda, redovito slijede izložene stavove Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr.
ŽSVG Posl. br. 2 Gž-906/2021-2, ŽSVŽ Posl. br: 26 Gž-711/2019-3 i ŽSST Posl. br: Gž-400/2021-2.