Pregled odluka Europskog suda pravde u pogledu kredita u švicarskim francima

1. Opći kontekst
Kao što je već spomenuto u našim ranijim člancima; ugovori o kreditu u švicarskim francima
(dalje: CHF) došli su u područje interesa šire domaće javnosti kad je nagla aprecijacija CHF-a uzrokovala val insolventnosti dužnika i ovrha rizičnih za njihovu egzistenciju. Preciznije, porastom vrijednosti CHF-a u odnosu na HRK kreditnim dužnicima (dalje: Korisnici) objektivno su se povećali iznosi anuiteta u mjeri koja je mnogima ugrozila egzistenciju, što je dovelo do reakcije zakonodavca izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju (pročišćeni tekst, NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22 – dalje: ZPK) iz 2015. godine i Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 101/17, 128/22 – dalje: ZSPK) čime je domaće zakonodavstvo usklađeno s pravom Europske unije (dalje: EU).

Takvom zakonodavnom intervencijom omogućena je konverzija kredita u Korisnicima povoljnije kredite
denominirane u eurima (dalje: EUR) ili kredite s valutnom klauzulom u EUR-u. Kreditorima (bankama) je
time nametnuta obveza ponuditi Korisnicima konverziju po zakonom propisanim uvjetima, a Korisnicima ostavljena slobodna odluka o konverziji: ako Korisnik ne prihvati ponudu, temeljni ugovor o kreditu ostaje na snazi (ZPK čl. 19.b, 19.c, 19.e, kao i ZSPK čl. 23.). Dakle, propisana je djelomično dobrovoljna konverzija.

U tom smislu, pored domaće sudske prakse o kojoj smo također već pisali 1) praksa:
nekonvertirani krediti, 2) praksa: konvertirani krediti, 3) ništetnost ugovora o kreditu) relevantna je i
praksa tz. Europskog suda pravde (eng. Court of Justice, dalje: ECJ) kao sastavnice Suda EU (eng. Court of justice of the European Union, dalje: CJEU) smještenog u Luksemburgu.

Konkretno, za predmetnu je materiju osobito važna praksa suda u vidu tz. odluka o prethodnim pitanjima, odnosno odluka u prethodnom postupku. Naime takav postupak pred ECJ-om pokreće sud države članice pred kojim se neko pitanje prava EU pojavi kao relevantno za odlučivanje u postupku. Pokrenuti takav postupak ovlašteni su svi nacionalni sudovi, dok su sudovi najviših nacionalnih instanci to i dužni učiniti.

Pritom ECJ daje odgovor na postavljeno prethodno pitanje u obliku presude ili obrazloženog rješenja, a koji potom obvezuje sud koji je to prethodno pitanje postavio, kao i sudove drugih članica EU kod
odlučivanja o jednakom pravnom problemu čime se zapravo osigurava ujednačenost primjene prava EU.

Dakle, odlukama u prethodnim pitanjima ECJ ovlašten je dati službenu interpretaciju akata
europskog prava kako ih nacionalni sudovi ne bi različito tumačili.Upravo u tom smislu, ECJ je u više
odluka u prethodnim postupcima tumačio odredbe Direktive o zaštiti potrošača 93/13/EEZ od 5.4.1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora (dalje: Direktiva 93/13).

Stoga, budući da se ugovori o kreditu u CHF-u prema propisima RH smatraju potrošačkim ugovorima
kao što se i Korisnici smatraju potrošačima, u nastavku ukratko izlažemo spomenute odluke.

2. Pregled odluka

2.1. Prethodni postupci pokrenuti po hrvatskim sudovima
Prethodnih postupaka u vezi s predmetnom materijom, a pokrenutih po hrvatskim sudovima bilo je
sveukupno samo dva. Konkretno radi se o postupcima C-474/20 (pokrenut po VSRH-u) i C-567/20
(pokrenut po Općinskom građanskom sudu u Zagrebu – dalje: OGS ZG).

Postupak C-474/20 pokrenuo je VSRH 30.9.2020. zahtjevom za prethodnu odluku. Naime, kako
navodi VSRH na svojim službenim stranicama , zahtjev za prethodnu odluku podnesen je ECJ-u povodom postupka o “;…reviziji potrošača koji je pravomoćno izgubio spor jer su nižestupanjski sudovi zauzeli pravno shvaćanje da mu, nakon tzv. konverzije, ne pripada daljnja restitucija zbog pobijanih nepoštenih ugovornih odredbi prvotno sklopljenog ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. S obzirom na to da je potrošač odustao od izjavljene revizije, pred Vrhovnim sud Republike Hrvatske više se ne vodi postupak za čije je rješenje potrebno zatraženo tumačenje. Posljedično tome, sud Europske unije nije više nadležan za odlučivanje o postavljenom pitanju…”;. Slijedom navedenog, ECJ je rješenjem predsjednika od 18.6.2021. odredio brisanje predmeta.

Zatim, Postupak C-567/20 pokrenuo je OGS ZG 15.10.2020. u okviru spora između osobe A. H. i
Zagrebačke banke d.d. u vezi s povratom iznosa koje je potonja navodno neosnovano stekla na temelju nepoštenih odredaba koje su prvotno bile sadržane u ugovoru o kreditu i koje su stranke naknadno zamijenile, putem dodatka kojim su unesene izmjene predviđene ZPK iz 2015. godine – dakle, naknadnim sporazumom o konverziji tog ugovora o kreditu.

OGS ZG je, u bitnome, ECJ-u postavio sljedeće pitanje:
Treba li čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti tako da se zakonodavnom intervencijom (ZPK iz 2015.)
u odnose između Korisnika (kao potrošača) i banke ne može uskratiti pravo potrošača da sudski
osporavaju odredbe temeljnog ugovora o kreditu ili naknadnog zakonitog dodatka tom
ugovoru, radi povrata sve koristi koju je banka neopravdano stekla na njihovu štetu zbog
nepoštenih ugovornih odredaba, kada su (temeljem ZPK iz 2015.) dobrovoljno stupili u izmjenu
originalnog ugovora?

Relevantne odredbe Direktive 93/13 glase:
Ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili
načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u
području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. (Direktiva 93/13 čl. 1. st. 2.)

Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s
potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da
ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih
odredaba. (čl. 6. st. 1.)

ECJ je odgovorio, u bitnome, kako slijedi:

Tužiteljica iz glavnog postupka želi se pozvati na odredbe Direktive 93/13 kako bi samostalno
osporila odredbe dodatka originalnom ugovoru koje su u njega unesene na temelju ZPK iz 2015, s
obzirom na to da te odredbe nisu dovoljne za povrat sve koristi koju je banka stekla na temelju
nepoštenih odredaba originalnog ugovora o kreditu.

Odredbe dodatka (o konverziji) su odraz odredaba nacionalnog prava (ZPK iz 2015.) na
temelju kojih je banka bila dužna Korisniku (potrošaču) predložiti izmjenu originalnog ugovora o
kreditu putem sporazuma (dodatka) s propisanim sadržajem, a kojeg je Korisnik (potrošač) imao
mogućnost prihvatiti.

Utoliko, temeljem čl. 1. st. 2. Direktive 93/13, sporne odredbe dodatka nisu obuhvaćene
materijalnim područjem primjene te direktive.
Presuda C-567/20

2.2. Prethodni postupci pokrenuti po inozemnim sudovima
Što se tiče odluka ECJ-a u prethodnim postupcima povodom inozemnih zahtjeva, važno je naglasiti da jenjihova primjenjivost na predmetnu materiju ugovora o kreditu u CHF-u ograničena.

Naime, iako odluke ECJ-a u prethodnom postupku obvezuju sve nacionalne sudove koji odlučuju o
jednakom pravnom problemu, zbog razlika u nacionalnim zakonodavstvima kojima se ostvaruju ciljevi
propisani Direktivom 93/13 upitno je može li se raditi upravo o pravnom problemu jednakom onome
kod ugovora o kreditu u CHF-u prema zakonodavstvu RH.
Tako npr. ECJ u presudi C-118/17 u slučaju Dunai upućuje da bi ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli
u CHF-a trebala povlačiti i ništetnost temeljnog ugovora, ako je to za potrošača povoljnije nego da
ostane u ugovoru bez ništetne odredbe. Osim toga, tom presudom je utvrđeno i to da zakonska konverzija mora biti ispitana u smislu je li konverzijom valute došlo do punog obeštećenja i da je u nacionalni sud u slučaju da obeštećenje nije postignuto, dužan presuditi restituciju Korisnika (potrošača).

Utoliko bi se mogao izvesti zaključak da navedeno pravo automatski temeljem te odluke imaju i Korisnici (potrošači) u RH – međutim to je upitno, budući da u RH (za razliku od Republike Mađarske) nije propisana zakonska, već (za Korisnike) dobrovoljna konverzija ugovora u CHF-u, što je ECJ naveo i u spomenutoj presudi C-567/20 (ECJ C-567/20, para. 53. i 61.)

Presuda C-118/17 Dunai: OVDJE

Utoliko, u nastavku navodimo druge dvije presude ECJ-a koje su se bavile pravima potrošača, iako ne
adresiraju sve direktno problematiku ugovora o kreditu u CHF-u:

1) Presuda C-26/13, slučaj Kasler: OVDJE

Predmet slučaja: ocjena nepoštenog karaktera odredbi ugovora o kreditu u stranoj valuti uz
osiguranje hipotekom, sklopljen između pojedinca i banke, u skladu s kojim se isplata i otplata
kredita obavljaju u domaćoj valuti. Konkretno, odredbe po kojima se dug prilikom sklapanja ugovora
računa na temelju kupovnog tečaja za stranu devizu, dok se mjesečne rate otplate kredita utvrđuju na
temelju važećeg prodajnog tečaja za devize, a ne na temelju kupovnog tečaja.

2) Presuda C-269/19, slučaj Banca B. S.A: OVDJE

Predmet slučaja: zaštita potrošača, zamjena nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima,
posljedice utvrđivanja nepoštenosti neke odredbe, način izračuna promjenjive kamatne stope.